Tražilica


Nehemija 2. poglavlje

Prethodno poglavlje | Sadržaj | Sljedeće poglavlje

Ivan Šarić Jeruzalemska Biblija Tomislav Dretar Daničić-Karadžić
Nehemija 2,1Bilo je mjeseca Nisana godine dvadesete kralja Artakserksa. Pred kraljem je stajalo vino. Ja uzeh vino i pružih ga kralju. Ne htjedoh da on opazi, da sam bio žalostan.
Nehemija 2,2Ali me upita kralj: "Zašto ti je lice tako žalosno, kad nijesi bolestan? Sigurno imaš kakvu brigu u srcu." Ja se uplaših vrlo
Nehemija 2,3I odgovorih kralju: "Da je živ kralj dovijeka! Kako ne bih bio žalostan, kad je grad, gdje su grobovi otaca mojih, opustošen i vrata su njegova ognjem spaljena!"
Nehemija 2,4Kralj me upita: "Imaš li kakvu molbu?" Tada se pomolih Bogu nebeskomu
Nehemija 2,5I odgovorih kralju: "Ako misli kralj da je dobro i ako ti je mio sluga tvoj, pošlji me u Judeju u grad, gdje su grobovi otaca mojih, da ga opet sagradim!"
Nehemija 2,6A kralj me upita i žena njegova, što je sjedila do njega: "Kako bi dugo trajao put tvoj! Kad ćeš opet natrag doći!" I pristade kralj i pusti me da idem. Ja mu rekoh vrijeme
Nehemija 2,7i onda rekoh kralju; Ako je milo kralj u, da mi se dadne popratno pismo na namjesnike s onu stranu rijeke, da me puste proći, dok ne dođem u Judeju,
Nehemija 2,8I pismo na Asafa, kraljevskog čuvara šume, da mi dadne drva, da napravim vrata za tvrđavu, za hram, za zid gradski i za kuću, u koju ću unići." I to mi dade kralj, jer je milostiva ruka Boga mojega bila nada mnom.
Nehemija 2,9Kad dođoh k namjesnicima s onu stranu rijeke, predadoh im kraljevska popratna pisma. A kralj posla s menom stotnike i konjanike.
Nehemija 2,10Kad čuše to Sanbalat, Horonjanin, i Tobija, sluga Amonac, bilo im je vrlo mrsko, da je bio došao netko, da se pobrine za dobro djece Izraelove.
Nehemija 2,11Kad sam bio stigao u Jerusalem, pričekah ondje tri dana.
Nehemija 2,12Tada ustadoh noću s nekoliko ljudi, a da ne rekoh nikomu, što mi je Bog moj nadahnuo da učinim za Jerusalem. I ne imadoh nikakve životinje uza se osim životinje, na kojoj sam jahao.
Nehemija 2,13Tako izađoh noću na vrata Dolinska uz izvor zmajevski prema vratima gnojnim. Pritom razgledam zid jerusalemski, što je ležao u ruševinama, i vrata njegova, što su bila ognjem spaljena.
Nehemija 2,14Onda odjahah dalje k izvorskim vratima i k jezeru kraljevskom. Tamo nije više bilo mjesta, da prođe životinja, na kojoj sam sjedio.
Nehemija 2,15Zato sam još noću jahao dolinom i zid dalje razgledavao. Kad sam bio opet došao k vratima dolinskim, vratih se kući.
Nehemija 2,16A predstojnici nijesu znali, kamo sam bio išao i što sam bio radio, jer do tada nisam bio ništa rekao ni Judejcima ni svećenicima ni knezovima ni predstojnicima ni drugima, koji su morali biti zaposleni na gradnji.
Nehemija 2,17A sada im rekoh: "Vidite nevolju, u kojoj se nalazimo, Jerusalem leži u ruševinama, vrata su njegova spaljena. Hajde da zidamo opet zid jerusalemski, da više ne budemo na porugu!"
Nehemija 2,18Tada im rekoh, kako je milostivo, bila nada mnom ruka Boga mojega, i što mi je bio rekao kralj. Onda mi rekoše: "Hajde da zidamo!" I odvažno staviše ruku na dobro djelo.
Nehemija 2,19Kad to čuše Sanbalat, Horonjanin, i Tobija, sluga Amonac, i Arapin Gešem, rugali su nam se, podsmijevali nam se i prijetili nam, "Što radite to? Da se nećete opet pobuniti proti kralju?"
Nehemija 2,20Ja im odgovorih: "Bog nebeski, on će dati, pa ćemo uspjeti. A mi, sluge njegove, ustadosmo i zidamo. Vi nemate ni dijela ni prava ni spomena u Jerusalemu."
Nehemija 2,1 Mjeseca Nisana, dvadesete godine kraljevanja Artakserksova, stajalo je vino pred kraljem. Uzeh ga i ponudih kralju. Nikada pred njim nisam bio tužan.
Nehemija 2,2Tada mi kralj reče: "Što ti je tužno lice? Nisi li možda bolestan? Nije drugo nego je tuga u tvome srcu!" Ja se veoma uplaših
Nehemija 2,3i rekoh kralju: "Neka uvijek živi kralj! Kako mi lice ne bi bilo tužno kad je grad gdje su grobovi mojih otaca razoren, a vrata mu ognjem spaljena?
Nehemija 2,4Kralj me upita: "Što, dakle, želiš?" Zazvah Boga nebeskoga
Nehemija 2,5i odgovorih kralju: "Ako je kralju po volji i ako ti je mio sluga tvoj, pusti me da odem u Judeju, u grad grobova mojih otaca, da ga obnovim.
Nehemija 2,6Kralj me upita pred kraljicom, koja je sjedila kraj njega: "Koliko bi trajao tvoj put? Kada ćeš se vratiti?" Pošto sam utvrdio vrijeme koje je odgovaralo kralju, pusti me da odem.
Nehemija 2,7Još rekoh kralju: "Ako je kralju po volji, mogao bih ponijeti pisma upraviteljima s onu stranu Rijeke da me propuste do Judeje;
Nehemija 2,8i pismo Asafu, nadgledniku kraljeve šume, da mi dadne drva za gradnju vrata na tvrđi Hrama, za gradski bedem i za kuću u kojoj ću se nastaniti." I dade mi kralj, jer dobrostiva ruka Boga moga bijaše nada mnom.
Nehemija 2,9I dođoh tako k upraviteljima s onu stranu Rijeke i dadoh im kraljeva pisma. A kralj posla sa mnom časnike i konjanike.
Nehemija 2,10Kad to ču Sanbalat, Horonac, i sluga Tobija, Amonac, bi im vrlo mrsko što je došao čovjek da se zauzme za dobro Izraelaca.
Nehemija 2,11Stigavši u Jeruzalem, ostadoh ondje tri dana.
Nehemija 2,12Zatim ustah noću, u pratnji nekoliko ljudi, nikomu ne povjerivši što mi je Bog moj nadahnuo da učinim za Jeruzalem; a nisam imao druge životinje osim kljuseta na kojem sam jahao.
Nehemija 2,13Iziđoh, dakle, noću na Dolinska vrata i uputih se Zmajevskom izvoru, a zatim prema Smetlišnim vratima: razgledao sam jeruzalemski zid gdje je bio razoren i vrata koja su bila spaljena.
Nehemija 2,14Nastavio sam put prema Izvorskim vratima i Kraljevskom ribnjaku, ali nisam našao prolaza za životinju na kojoj sam jahao.
Nehemija 2,15Uspeo sam se zato noću uz Potok, i dalje razgledajući zid, i ponovo sam ušao na Dolinska vrata. Tako sam se vratio,
Nehemija 2,16a da savjetnici nisu primijetili kamo sam otišao i što sam učinio. Sve do sada nisam ništa rekao Židovima: ni svećenicima, ni velikašima, ni savjetnicima, ni drugima nadstojnicima.
Nehemija 2,17Tada im rekoh: "Vidite u kakvoj smo nevolji: Jeruzalem je u ruševinama, a vrata mu spaljena. Hajte, sagradimo jeruzalemski zid da više ne budemo izloženi ruglu.
Nehemija 2,18I objasnih im kako je dobrostiva ruka Boga moga bila nada mnom, a saopćih im i riječi koje mi kralj bijaše rekao. "Ustanimo", povikaše oni, "i gradimo!" I ukrijepiše im se ruke na dobro djelo.
Nehemija 2,19Na te vijesti počeše nam se rugati Sanbalat, Horonac, i sluga Tobija, Amonac, i Gešem, Arapin. Prezirno su nam govorili: "Što radite ovdje? Hoćete li se pobuniti protiv kralja?
Nehemija 2,20Ali im ja odgovorih ovim riječima: "Nebeski će nam Bog dati da uspijemo. Mi, sluge njegove, ustasmo da gradimo. A vi nemate ni dijela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu.
Nehemija 2,1Dogodi se da u mjesecu Nisanu dvadesete godine kralja Artakserksa, dok vino bijaše pred njim, ja uzeh vino i dadoh ga kralju. Kako ja nikad nisam bio tužan pred njim,
Nehemija 2,2kralj mi reče:`Zašto je tvoje lice tužnođ Nisi li bolestan? Da li je to nešto drugo, a ne tuga u srcu?` Ja tad osjetih jedan veliki strah.
Nehemija 2,3Ja rekoh kralju: ` Da kralj živi zauvijek! Kako moje lice ne bi bilo tužno kad kad grad gdje su grobovi mojih otaca je opustošen, i njegova vrata progutana vatromđ`
Nehemija 2,4Kralj mi reče: ` Što ti ti dakle tražiš da dobiješđ` Ja uzmolih Boga *nebesa,
Nehemija 2,5potom ja rekoh kralju: ` Ako se to čini kralju dobrim i ako je tvoj sluga u milosti pogleda tvog, tad ćeš me ti poslati u Judu, u grad grobova otaca mojih, da ga obnovim.`
Nehemija 2,6Kralj, kojemu sa strane sjedješe kraljica, reče meni: ` Do kad će trajati tvoje putovanje i kad ćeš se ti vratitî` Učini se dobrim kralju poslati me tako, i ja mu označih rok .
Nehemija 2,7Ja još rekoh kralju: ` Ako se to čini dobrim kralju, da mi da pisma za upravitelje Prekoeufratja, da bi me propustili proći sve dok ne budem došao u Judu
Nehemija 2,8i također jedno pismo za Azafa, čuvara kraljeve šume, da mi dade drveta za obnoviti vrata tvrđave blizu Kuće i za zidove gradske, kao i za kuću gdje ću ja biti.` Kralj mi dade ta pisma, jer dobra ruka mog Boga bijaše na meni.
Nehemija 2,9Ja stigoh do upravitelja Prekoeufratja i dadoh im kraljevska pisma. Kralj bijaše poslao sa mnom vojne časnike i konjanike.
Nehemija 2,10Sanbalat, Horonit, i Tobija, sluga amonitski, proučiše ih i biše vrlo nezadovoljni saznanjem da se jedan čovjek brine za dobro sinovca Izraelovih.
Nehemija 2,11Ja stigoh u Jeruzalem i ostadoh tijekom tri dana.
Nehemija 2,12Potom se digoh u noći, ja i nekoliko ljudi sa mnom, ali ja nikom ne bijah otkrio što mi moj Bog bijaše stavio u srce da učinim za Jeruzalem. Ne bijaše sa mnom druge tovarne životinje osim one koju sam ja jahao.
Nehemija 2,13Ja izîoh kroz vrata Doline, noću i otîoh prema Zmajevom izvoru i vratima Bunjišta . Ja pažljivo ispitah zidove Jeruzalema koji bijahu sami prodori i čija vrata bijahu prožderana vatrom.
Nehemija 2,14Ja prođoh prema Izvorskim vratima i prema Kraljevom jezeru, potom životinja koju sam jahao nije više imala mjesta za proći.
Nehemija 2,15Tada se ja uspeh kroz klanac tijekom noći i pažljivo ispitah zid, potom se vratih kroz Vrata doline i tako načinih povratak .
Nehemija 2,16Sudski službenici nisu znali kamo bijah ja odlazio ni što bijah činio; sve do tada ja nisam ništa bio otkrio Židovima, ni svećenicima, velikašima, sudskim službenicima, ni drugima koji su nadzirali radove.
Nehemija 2,17Ja im tada rekoh: `Vi vidite nesreću u kojoj smo, jer Jeruzalem je opustošen, a njegova vrata su zapaljena. Hajdemo obnoviti zid Jeruzalemov i ne budimo više jedna sramota!`
Nehemija 2,18Ja im otkrih kako ruka mog Boga, njegova dobra ruka, bijaše na meni i kako mi kralj bijaše govorio. Oni tada rekoše: `Dignimo se i gradimo!`, I oni mi pružiše pomoć za tu dobru stvar.
Nehemija 2,19Sanbalat Horonit, Tobija sluga ammonitski i Gešem Arapin, bijahu doznali to, smijali su nam se i prezirali nas. Oni rekoše: ` Što ćete vi dakle učiniti? Pobuniti se protiv kralja?`
Nehemija 2,20Ja im dadoh ovaj odgovor i rekoh im: ` To je Bog *nebesa sam koji će nam je udesiti uspjeh; mi, njegove sluge, mi smo se digli i gradit ćemo. Ali za vas, neće biti ni dijela, ni prava, ni sjećanja u Jeruzalemu.`
Nemija 2,1A mjeseca Nisana godine dvadesete Artakserksa cara bijaše vino pred njim, i ja uzev vino dadoh ga caru. A pređe ne bijah neveseo pred njim.
Nemija 2,2I reče mi car: što si lica nevesela, kad nijesi bolestan? nije drugo nego tuga u srcu. A ja se uplaših vrlo.
Nemija 2,3I rekoh caru: da je živ car dovijeka! kako ne bih bio lica nevesela, kad je grad gdje su grobovi mojih otaca opustio i vrata mu ognjem spaljena?
Nemija 2,4A car mi reče: šta hoćeš? Tada se pomolih Bogu nebeskomu,
Nemija 2,5I rekoh caru: ako je ugodno caru i ako ti je mio sluga tvoj, pošlji me u Judeju u grad gdje su grobovi otaca mojih da ga sagradim.
Nemija 2,6A car mi reče, a žena njegova sjeđaše do njega: koliko ti vremena treba na put, i kad ćeš se vratiti? I bi ugodno caru, i pusti me kad mu kazah vrijeme.
Nemija 2,7Potom rekoh caru: ako je ugodno caru, da mi se da knjiga na knezove preko rijeke da me prate dokle ne dođem u Judeju,
Nemija 2,8I knjiga na Asafa čuvara šume careve da mi da drva za brvna na vrata od dvora uz dom Božji i za zid gradski i za kuću u koju ću ući. I dade mi car, jer dobra ruka Boga mojega bješe nada mnom.
Nemija 2,9I tako dođoh na knezovima preko rijeke, i dadoh im knjige careve. A car posla sa mnom vojvode i konjike.
Nemija 2,10A kad to ču Sanavalat Oronjanin i Tovija sluga Amonac, bi im vrlo mrsko što dođe čovjek da se postara za dobro sinovima Izrailjevijem.
Nemija 2,11Potom dođoh u Jerusalim, i bih ondje tri dana.
Nemija 2,12Pa ustah noću s nekoliko ljudi, a nikomu ne kazah što mi je Bog moj dao u srce da učinim u Jerusalimu; i ne imah kljuseta sa sobom osim onog na kom jahah.
Nemija 2,13I izidoh noću na vrata od doline, na izvor zmajevski, i na vrata gnojna, i razgledah zidove Jerusalimske kako bjehu razvaljeni i kako mu vrata bjehu ognjem popaljena.
Nemija 2,14Otuda prođoh na izvorska vrata i na carsko jezero, a ondje ne bješe mjesta da kljuse poda mnom prijeđe.
Nemija 2,15Za to jahah uz potok po noći i razgledah zid, pa se vratih na vrata od doline, i tako dođoh natrag.
Nemija 2,16Ali poglavari ne znadijahu kuda sam išao ni šta sam radio, jer dotada ne bijah ništa rekao ni Judejcima ni sveštenicima ni knezovima ni poglavarima ni drugima koji upravljahu poslom.
Nemija 2,17Zato im rekoh: vidite u kakvom smo zlu, Jerusalim pust i vrata mu popaljena ognjem; dajte da zidamo zidove Jerusalimske, da više ne budemo rug.
Nemija 2,18I kazah im kako je dobra ruka Boga mojega nada mnom i riječi careve koje mi je rekao. Tada rekoše: ustanimo i zidajmo. I ukrijepiše im se ruke na dobro.
Nemija 2,19A kad to ču Sanavalat Oronjanin i Tovija sluga Amonac i Gisem Arapin, potsmjevaše nam se i rugaše nam se govoreći: šta to radite? da se nećete odmetnuti caru?
Nemija 2,20A ja im odgovorih i rekoh: Bog nebeski daće nam sreću, a mi sluge njegove ustasmo i zidamo; ali vi nemate dijela ni prava ni spomena u Jerusalimu.

Prethodno poglavlje | Sadržaj | Sljedeće poglavlje