| Job 14,1 | Čovjek, od žene rođen, kratka je života, sit briga, |
| Job 14,2 | Procvate kao cvijet, uvene, bježi kao sjena i ne ostaje. |
| Job 14,3 | I na takva otvaraš oči svoje i mene još vodiš na sud sa sobom? |
| Job 14,4 | Kako bi mogao iz kruga nečistih doći čist? Nitko! |
| Job 14,5 | Pa kad su točno izmjereni dani njegovi, i broj mjeseca njegovih u tebe je; kad si mu postavio među, preko koje ne može prijeći, |
| Job 14,6 | Onda se odvrati od njega, da počine, dok se ne obraduje danu svojemu kao nadničar! |
| Job 14,7 | Jer za drvo ima nadanja; ako se i posiječe, opet će potjerati, i neće biti bez mladica. |
| Job 14,8 | Ako i ostari u zemlji korijenje njegovo, i u prahu izumre panj njegov, |
| Job 14,9 | Ima li samo vlage, opet napupi i pusti grane kao mlada biljka. |
| Job 14,10 | A umre čovjek, i nema ga više; premine čovjek, gdje je tada? |
| Job 14,11 | Oteče voda iz mora, rijeka opadne usahne: |
| Job 14,12 | Čovjek kad legne, ne diže se više; dok nestane neba, nitko se više ne probudi; iz svojega sna ne prene se nitko. |
| Job 14,13 | O da me hoćeš u podzemnom svijetu skriti i skloniti me, dok se ne slegne gnjev tvoj; i da mi dadneš rok i onda me se spomeneš! |
| Job 14,14 | Je li umro čovjek, hoće li opet živjeti? Sve dane svoje službe čekao bih, dok mi dođe izmjena. |
| Job 14,15 | Ti me pozovi, i ja ću se odazvati; djelo ruku svojih neka bi ti poželio! |
| Job 14,16 | Jer tada ćeš brojiti korake moje, na moj grijeh da ne bi onda pazio! |
| Job 14,17 | Zapečaćen bi u vreći bio prijestup moj, i ti bi mi oprostio krivnju zlodjela mojih. |
| Job 14,18 | Ali kao što gora padne i raspadne se, i kao što se hridina odvali s mjesta svojega; |
| Job 14,19 | Kao što voda troši kamenje, i povodanj odnosi prah zemaljski, tako ti nadanje čovječje obraćaš u ništa. |
| Job 14,20 | Činiš jednako silu na njemu, i on odlazi; iznakaziš mu lice, i onda ga otpustiš. |
| Job 14,21 | Budu li djeca njegova u časti, on ne zna za to; budu li u sramoti, on ne pazi na njih. |
| Job 14,22 | On samo osjeća muku tijela svojega, i duša njegova tuguje u njemu. |
|
| Job 14,1 | Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. |
| Job 14,2 | K`o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć`. |
| Job 14,3 | Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? |
| Job 14,4 | Tko će čisto izvuć` iz nečista? Nitko! |
| Job 14,5 | Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, |
| Job 14,6 | skini s njega pogled da počinut` može, poput najamnika da svoj dan uživa. |
| Job 14,7 | Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. |
| Job 14,8 | Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, |
| Job 14,9 | oćutjevši vodu, ono će propupat` i pustiti grane kao stablo novo. |
| Job 14,10 | Al` kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? |
| Job 14,11 | Može sva voda iz mora ispariti i presahnut` rijeke, isušit posvema`, |
| Job 14,12 | al` čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. |
| Job 14,13 | O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dati mi rok kad ćeš me se spomenuti, |
| Job 14,14 | - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut` može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. |
| Job 14,15 | Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. |
| Job 14,16 | A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, |
| Job 14,17 | u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. |
| Job 14,18 | Vaj! K`o što se jednom uruši planina, k`o što se hridina s mjesta svog odvali, |
| Job 14,19 | k`o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. |
| Job 14,20 | Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. |
| Job 14,21 | Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. |
| Job 14,22 | On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života. |
|
| Job 14,1 | Čovjek rođen od žene je |
| Job 14,2 | Kao što cvijet procvjeta potom je otkinut, to odbjegne kao sjena i ne traje. |
| Job 14,3 | I to je ondje, ponad, gdje ti otvoriš oko, a ja sam taj kojeg ti pozivaš pred sud sa sobom u jednu parbu! |
| Job 14,4 | Tko će izvući *čistog iz nečistog? Nitko. |
| Job 14,5 | Pošto je njegovo trajanje utvrđeno, jer si ti uspostavio račun o njegovim mjesecima i postavio jedan kraj koji se ne može prekoračiti, |
| Job 14,6 | pogledaj drugdje: Nek ima jedan odmor i uživao kao jedan sezonac u svom blagdanu. |
| Job 14,7 | Jer postoji za drvo jedna nada; posijeku ga, ono se opet oporavi i ne prestaje puštati izdanke. |
| Job 14,8 | Nek njegov korijen ostari u zemlji, nek njegova loza bude mrtva u prašini, |
| Job 14,9 | čim ono namiriši vodu, ono propupa i načini si jednu krošnju kao mlada biljka. |
| Job 14,10 | Ali, jedan junak umre i iščezne. Kad čovjek izdahne, gdje je dakle? |
| Job 14,11 | Voda bude li napustila more, presahla rijeka bude li presušila, |
| Job 14,12 | pokojnici neće se podići. Sve dok više neće biti nebesa, oni se neće probuditi i neće iskrsnuti iz svog sna. |
| Job 14,13 | Da si me samo ti skrio pod zemlju, da si me sklonio sve dok ne povrati se tvoja srdžba, da si mi utvrdio jedan rok kad ćeš me se sjetiti, |
| Job 14,14 | ali čovjek koji umre hoće li oživjeti? sve vrijeme moje tlake, ja bih čekao, sve dok ne dođe za mene obnova. |
| Job 14,15 | Ti bi pozvao, i ja bih ti odgovorio, ti bi problijedio zbog djela svojih ruku. |
| Job 14,16 | Dok sada ti odbrojavaš moje korake, ti ne bi pazio na moje grješke. |
| Job 14,17 | Zapečačena u jednoj vrećici bila bi moja pobuna, i ti bi bio premazao moj zločin. |
| Job 14,18 | A ipak se planina stropoštava i raspada, stijena bježi sa svog mjesta; |
| Job 14,19 | voda može drobiti kamenje, njeno curenje jaruži trošnu zemlju, ufanje ljudsko također ti si porušio. |
| Job 14,20 | Ti ga izbaciš iz boja i on ode, budući ga unakazio, ti ga progoniš. |
| Job 14,21 | Njegovi su sinovi štovani, on to ne sazna, jesu li osramoćeni, on ni to ne dozna. |
| Job 14,22 | Za njega samo pati njegovo tijelo, za njim samo njegovo *srce se |
|
| Jov 14,1 | Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira. |
| Jov 14,2 | Kao cvijet niče, i odsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje. |
| Jov 14,3 | I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom! |
| Jov 14,4 | Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko. |
| Jov 14,5 | Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu među, preko koje ne može prijeći. |
| Jov 14,6 | Odvrati se od njega da počine dokle ne navrši kao nadničar dan svoj. |
| Jov 14,7 | Jer za drvo ima nadanja, ako se posiječe, da će se još omladiti i da neće biti bez izdanaka; |
| Jov 14,8 | Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov, |
| Jov 14,9 | Čim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad. |
| Jov 14,10 | A čovjek umire iznemogao; i kad izdahne čovjek, gdje je? |
| Jov 14,11 | Kao kad voda oteče iz jezera i rijeka opadne i usahne, |
| Jov 14,12 | Tako čovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neće se probuditi niti će se prenuti oda sna svojega. |
| Jov 14,13 | O da me hoćeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti! |
| Jov 14,14 | Kad umrije čovjek, hoće li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe promjena. |
| Jov 14,15 | Zazvaćeš, i ja ću ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjećeš. |
| Jov 14,16 | A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj. |
| Jov 14,17 | Zapečaćeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja. |
| Jov 14,18 | Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega, |
| Jov 14,19 | I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje čovječije obraćaš u ništa. |
| Jov 14,20 | Nadvlađuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga. |
| Jov 14,21 | Ako sinovi njegovi budu u časti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine. |
| Jov 14,22 | Samo tijelo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži. |
|
