| Job 30,1 | A sada me ismjehavaju ljudi, koji su danima mlađi od mene, kojima otaca ne bih bio metnuo sa psima stada svojega. |
| Job 30,2 | A na što bi mi i bila snaga ruku njihovih? Sav im je mozak ispijen, |
| Job 30,3 | Od oskudice i gladi istrošeni su, jer glodaju suhu zemlju; pusta pustinja mati je njihova. |
| Job 30,4 | Oni beru lobodu po pustarama i smrekovo korijenje za hranu. |
| Job 30,5 | Iz naroda ih gone, viču na njih kao na lupeže. |
| Job 30,6 | Po strašnim uvalama moraju stanovati, po jamama u zemlji i u klisurama. |
| Job 30,7 | Riču po grmovima, skupljaju se među trnjem. |
| Job 30,8 | Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičem istjerani iz zemlje. |
| Job 30,9 | I njima sam sada postao rugalica i služim im kao poslovica. |
| Job 30,10 | Gnušaju me se i ne ustručavaju se pljuvati mi u lice. |
| Job 30,11 | Jer je on odriješio konop od šatora mojega i srušio me, zato i oni pustiše uzde iz usta svojih proti meni. |
| Job 30,12 | Zdesna ustaje rulja, gurne mi noge, iskopa putove proti meni, da me upropasti. |
| Job 30,13 | Raskopaše putove moje, idu da me unište, i nikoga nema, da ih zaustavi. |
| Job 30,14 | Kao kroz širok prokop naviru, pustošeći navaljuju. |
| Job 30,15 | Strahote sve se okreću na mene, kao u vihoru raznosi on sreću moju, prolazi moj spas kao oblak. |
| Job 30,16 | I sada se u meni izjeda duša moja, stigoše me dani nevolje. |
| Job 30,17 | Noću me probada u kostima ne počivaju muke, što me grizu. |
| Job 30,18 | Svemoć je pokvarila odijelo moje, i kao ogrlica košulje steže me. |
| Job 30,19 | On me je srušio u blato, postao sam kao prah i pepeo. |
| Job 30,20 | Vičem k tebi, ali ti me ne slušaš; prestanem li, tada snuješ osnove proti meni. |
| Job 30,21 | U ljuta si mi se neprijatelja pretvorio, udaraš me teškom šakom. |
| Job 30,22 | U vihoru dižeš me visoko gore, goniš me; u vrtlogu me olujnom uzdrmaš me. |
| Job 30,23 | Jest, znam: u smrt me hoćeš goniti, u mjesto, gdje se skupljaju svi živi. |
| Job 30,24 | Ali ne pruža li se pri padu ruka, i ne viče li se u potrebi za pomoć? |
| Job 30,25 | Zaista, plakao sam, ako je drugima bilo zlo; srce me je boljelo za siromahom. |
| Job 30,26 | Nadao sam se sreći, - ali je došlo zlo; čekao sam svjetlost, - a došla je tama. |
| Job 30,27 | Puši se u meni bez prestanka, zadesiše me dani muke. |
| Job 30,28 | Tužan, bez sunca vučem se okolo, dignem se i vičem pred svima. |
| Job 30,29 | Šakalima brat postadoh i drug nojevima. |
| Job 30,30 | Crna se guli koža od mene, kosti moje plamte u groznici. |
| Job 30,31 | Citara se moja pretvorila u pjesmu tužaljku, frula moja u gorko jecanje. |
|
| Job 30,1 | "A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega. |
| Job 30,2 | Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom. |
| Job 30,3 | Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina. |
| Job 30,4 | Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino. |
| Job 30,5 | Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k`o za lopovima. |
| Job 30,6 | Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama. |
| Job 30,7 | Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti. |
| Job 30,8 | Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani. |
| Job 30,9 | Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča! |
| Job 30,10 | Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut` mi u lice. |
| Job 30,11 | I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu. |
| Job 30,12 | S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju. |
| Job 30,13 | Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko, |
| Job 30,14 | prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje. |
| Job 30,15 | Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje. |
| Job 30,16 | Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili. |
| Job 30,17 | Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu. |
| Job 30,18 | Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k`o ovratnik odjeće. |
| Job 30,19 | U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k`o prah i pepeo. |
| Job 30,20 | K Tebi vičem, al` Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al` Ti i ne mariš. |
| Job 30,21 | Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš. |
| Job 30,22 | U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš. |
| Job 30,23 | Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih. |
| Job 30,24 | Al` ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju? |
| Job 30,25 | Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha? |
| Job 30,26 | Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama. |
| Job 30,27 | Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi. |
| Job 30,28 | Smrknut idem, al` nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo. |
| Job 30,29 | Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom. |
| Job 30,30 | Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica. |
| Job 30,31 | Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima. |
|
| Job 30,1 | A sada, ja sam izrugan od kojima se ja ne bih udostojio očeve staviti među pse svojeg stada. |
| Job 30,2 | Što bih ja učinio s naporima ruku Sva njihova krjepost bijaše propala. |
| Job 30,3 | Sasušeni bijedom i glađu, oni glođu stepu, turobnu i ogromnu pustinju. |
| Job 30,4 | Oni skupljaju divlju lobodu po šikarama, oni za kruh imaju žutikovinu. |
| Job 30,5 | Protjerani iz društva ljudskog koji ih hajkaju kao lopove, |
| Job 30,6 | oni stanuju po rubovima provalija, u jazbinama u zemlji i u spiljama. |
| Job 30,7 | Oni riču po žbunju i skupljaju pod trnjem. |
| Job 30,8 | sinovi besramlja, sinovi čovjeka bez imena, protjerani iz zavičaja udarcima batine. |
| Job 30,9 | A sada ja služim njihovoj pjesmi, evo me postalim njihovom basnom. |
| Job 30,10 | Oni me imaju za užas, i udaljuju se. Ne sustežući se pljuju mi u lice. |
| Job 30,11 | Pošto je Bog odapeo moj luk i porazio me, oni gube svako ustručavanje u |
| Job 30,12 | Oni mi vrve s desna, daju mi lizati nogu, oni si utiru jedan prilaz sve do mene za uništiti me. |
| Job 30,13 | Oni mi presijecaju uzmak, i užurbavaju se oko mog rušenja, a ni pomoć ne trebaju. |
| Job 30,14 | Oni pritječu kroz brešu, oni se tiskaju pod ruševinama. |
| Job 30,15 | Užas juriša protiv mene. U udaru vjetra, on progoni moje Moje blagostanje je nestalo kao |
| Job 30,16 | A sada život istječe iz mene, dani muke mene stežu. |
| Job 30,17 | Noć probija moje kosti i raščetvoruje me; ni moji živci nemaju predaha. |
| Job 30,18 | Pod njegovom silovitošću, moja se odjeća otrcala, kao ovratnik moje tunike on me stišće. |
| Job 30,19 | On me baca u blato. Evo me postalog prašinom i pepelom. |
| Job 30,20 | Ja urlam prema tebi, a ti mi ne odgovaraš. Ja se nalazim pred tobom, i tvoj me pogled probija. |
| Job 30,21 | Ti si se pretvorio u krvnika mog, i svojom me pesnicom mučiš. |
| Job 30,22 | Odnosiš me na konjima vjetra i obaraš me pod olujom. |
| Job 30,23 | Ja znam ovo: ti me odnosiš smrti, na sastanak svih živih. |
| Job 30,24 | Ali, ništa ne vrijedi zazivati kad on ispruži ruku svoju, čak i da njegovi bičevi njima čupaju krike. |
| Job 30,25 | Ipak, nisam li ja nikako plakao s onima koji imaju mučan život? Moje srce nije li se stezalo pri pogledu na siromaha? |
| Job 30,26 | I kad se ja nadah sreći, to je nesreća bila koja je nadolazila. Ja se nadah svjetlosti® sjena je došla. |
| Job 30,27 | Moja utroba ne prestaje vreti, dani muke su došli k meni. |
| Job 30,28 | Ja hodam preplanuo, ali ne suncem. U punom jeku sabora, ja ustajem i |
| Job 30,29 | Ja sam ušao u red šakala i u pobratimstvo sovuljaga . |
| Job 30,30 | Moja koža tamni i pada koje kosti gore i suše se. |
| Job 30,31 | Moja se harfa usklađuje sa žalopojkom, a moja frula s glasom |
|
| Jov 30,1 | A sada smiju mi se mlađi od mene, kojima otaca ne bih htio metnuti sa psima stada svojega. |
| Jov 30,2 | A na što bi mi i bila sila ruku njihovijeh? u njima bješe propala starost. |
| Jov 30,3 | Od siromaštva i gladi samoćavahu bježeći od suha, mračna, pusta i opustošena mjesta; |
| Jov 30,4 | Koji brahu lobodu po čestama, i smrekovo korijenje bješe im hrana. |
| Jov 30,5 | Između ljudi bijahu izgonjeni i vikaše se za njima kao za lupežem. |
| Jov 30,6 | Življahu po strašnijem uvalama, po jamama u zemlji i u kamenu. |
| Jov 30,7 | Po grmovima rikahu, pod trnjem se skupljahu. |
| Jov 30,8 | Bijahu ljudi nikakvi i bez imena, manje vrijedni nego zemlja. |
| Jov 30,9 | I njima sam sada pjesma, i postah im priča. |
| Jov 30,10 | Gade se na me, idu daleko od mene i ne ustežu se pljuvati mi u lice. |
| Jov 30,11 | Jer je Bog odapeo moju tetivu i muke mi zadao te zbaciše uzdu preda mnom. |
| Jov 30,12 | S desne strane ustaju momci, potkidaju mi noge, i nasipaju put k meni da me upropaste. |
| Jov 30,13 | Raskopaše moju stazu, umnožiše mi muke, ne treba niko da im pomaže. |
| Jov 30,14 | Kao širokim prolomom naviru, i navaljuju preko razvalina. |
| Jov 30,15 | Strahote navališe na me, i kao vjetar tjeraju dušu moju, i kao oblak prođe sreća moja. |
| Jov 30,16 | I sada se duša moja razljeva u meni, stigoše me dani mučni. |
| Jov 30,17 | Noću probada mi kosti u meni, i žile moje ne odmaraju se. |
| Jov 30,18 | Od teške sile promijenilo se odijelo moje, i kao ogrlica u košulje moje steže me. |
| Jov 30,19 | Bacio me je u blato, te sam kao prah i pepeo. |
| Jov 30,20 | Vičem k tebi, a ti me ne slušaš; stojim pred tobom, a ti ne gledaš na me. |
| Jov 30,21 | Pretvorio si mi se u ljuta neprijatelja; silom ruke svoje suprotiš mi se. |
| Jov 30,22 | Podižeš me u vjetar, posađuješ me na nj, i rastapaš u meni sve dobro. |
| Jov 30,23 | Jer znam da ćeš me odvesti na smrt i u dom određeni svjema živima. |
| Jov 30,24 | Ali neće pružiti ruke svoje u grob; kad ih stane potirati, oni neće vikati. |
| Jov 30,25 | Nijesam li plakao radi onoga koji bijaše u zlu? nije li duša moja žalosna bivala radi ubogoga? |
| Jov 30,26 | Kad se dobru nadah, dođe mi zlo; i kad se nadah svjetlosti, dođe mrak. |
| Jov 30,27 | Utroba je moja uzavrela, i ne može da se umiri, zadesiše me dani mučni. |
| Jov 30,28 | Hodim crn, ne od sunca, ustajem i vičem u zboru. |
| Jov 30,29 | Brat postah zmajevima i drug sovama. |
| Jov 30,30 | Pocrnjela je koža na meni i kosti moje posahnuše od žege. |
| Jov 30,31 | Gusle se moje pretvoriše u zapijevku, i svirala moja u plač. |
|
