Tražilica


Poslušajte audio snimku ovog poglavlja:

2. Kraljevima 7. poglavlje

2. Kraljevima 7. poglavlje

Prethodno poglavlje | Sadržaj | Sljedeće poglavlje

Ivan Šarić Jeruzalemska Biblija Tomislav Dretar Daničić-Karadžić
2. Kraljevima 7,1A Elišej navijesti: "Čujte riječ Gospodnju! Ovako veli Gospod, Sutra će u ovo doba na vratima Samarije biti jedna mjera bijeloga brašna za šekel, a dvije mjere ječmenoga brašna za šekel."
2. Kraljevima 7,2Dvorski činovnik, na čiju se ruku naslanjao kralj, odgovori čovjeku Božjemu: "I kad bi Gospod načinio okna na nebu, kako bi se moglo tako što dogoditi?" A onaj odgovori: "Vidjet ćeš svojim očima, ali ga nećeš jesti."
2. Kraljevima 7,3A bila su izvan gradskih vrata četiri čovjeka gubava. Oni rekoše jedan drugomu: "Što ćemo ovdje stajati, dok umremo?
2. Kraljevima 7,4Ako odemo u grad, gdje je glad, umrijet ćemo tamo. A ostanemo li ovdje, umrijet ćemo ovdje. Zato hajde da odemo u tabor Sirijaca! Ako nas ostave u životu, ostat ćemo u životu; ako nas pogube, pa umrijet ćemo."
2. Kraljevima 7,5Oni se dakle u sumrak podigoše, da zapute u tabor Sirijaca. Dođoše do kraja tabora sirijskoga. Ali nije bilo nigdje nikoga.
2. Kraljevima 7,6Gospod je naime bio učinio, da se u taboru Sirijaca čuje lupa kola i konja i buka velike vojske, tako da je govorio jedan drugomu: "Sigurno je kralj Izraelov proti nama najmio kraljeve hitejske i kraljeve egipatske, da udare na nas."
2. Kraljevima 7,7Zato su se a sumrak bili podigli i pobjegli. Svoje šatore, svoje konje i magarce, sav tabor, kao što je bio, bili su ostavili i pobjegli, da spase život svoj.
2. Kraljevima 7,8Kad oni gubavci bili došli na drugi kraj tabora, uđoše u jedan šator, najedoše se i napiše se, uzeše sa sobom tamo srebro, zlato; haljine i otidoše da to skriju. Onda se vratiše natrag i uđoše u drugi šator. I ovaj oplijeniše i odoše opet da to skriju.
2. Kraljevima 7,9Tada rekoše među sobom "Ne smijemo činiti tako. Današnji je dan, dan radosne vijesti. Ako šutimo i do sutra rano čekamo, bit ćemo krivi. Zato hajde da idemo i da to javimo u palači kraljevskoj!"
2. Kraljevima 7,10Podigoše se dakle, dozvaše vratare gradske i rekoše im: "Dođosmo u tabor Sirijaca. Ali tamo nije bilo nikoga vidjeti ni čuti, samo povezani konji i magarci, i šatori, kako su bili prije."
2. Kraljevima 7,11Vratari gradski iskazaše to glasno, i to se javi unutri u palači kraljevskoj.
2. Kraljevima 7,12Kralj se diže još u noći i reče slugama svojim: "Reći ću vam, što hoće Sirijci da učine s nama: Oni znadu, da gladujemo. Zato ostaviše tabor, da se skriju u slobodnu polju, a misle: Kad izađu iz grada, pohvatat ćemo ih žive i provalit ćemo u grad."
2. Kraljevima 7,13A jedan od sluga njegovih predloži: "Neka se ipak uzme pet od konja, što su još preostali - to je sve što je ostalo u svemu mnoštvu Izraelovu, a druge izjedoše - pa da ih pošljemo i izvidimo!"
2. Kraljevima 7,14Uzeše dakle dvoja kola s konjima, i kralj ih posla za vojskom sirijskom i zapovjedi: "Idite, izvidite!"
2. Kraljevima 7,15Oni otidoše za njima do Jordana. Sav je put bio pokriven haljinama i oružjem, što su ih bili pobacali Sirijci na svojemu bijegu. Tada se vratiše poslanici i javiše kralju.
2. Kraljevima 7,16I narod izađe i oplijeni tabor sirijski. Jedna mjera bijeloga brašna bila je za šekel i dvije mjere ječmenoga brašna za šekel, kao Što je bio unaprijed rekao Gospod.
2. Kraljevima 7,17Kralj je bio postavio na vrata onoga dvorskog činovnika, na čiju se je ruku naslanjao. Pritom ga narod izgazi na vratima. On umrije, kao što je bio unaprijed rekao čovjek Božji, kad je bio kralj došao k njemu.
2. Kraljevima 7,18Kad naime čovjek Božji reče kralju: "Dvije mjere ječmenoga brašna bit će sutra u ovo doba na vratima Samarije za šekel, a jedna mjere bijeloga brašna također za šekel",
2. Kraljevima 7,19Dvorski činovnik bio je odgovorio čovjeku Božjemu: "I kad bi Gospod načinio okna na nebu, kako bi se moglo tako što dogoditi?" A onaj mu je bio odgovorio: "Vidjet ćeš svojim očima, ali ga nećeš Jesti."
2. Kraljevima 7,20I tako se dogodi: narod ga izgazi na vratima, te umrije.
2. Kraljevima 7,1 Elizej reče tada: "Čuj riječ Jahvinu! Ovako veli Jahve: `Sutra će u ovo doba na vratima Samarije biti mjera finoga brašna za šekel, a dvije mjere ječmenog brašna za šekel.`
2. Kraljevima 7,2Dvorjanik, o čiju se ruku kralj oslanjao, odgovori čovjeku Božjemu: "I kad bi Jahve načinio okna na nebu, bi li to moglo biti?" A Elizej odgovori: "Vidjet ćeš svojim očima, ali nećeš jesti.
2. Kraljevima 7,3A pred gradskim vratima bijahu četiri gubavca; rekoše oni jedan drugome: "Zašto stojimo ovdje i očekujemo smrt?
2. Kraljevima 7,4Ako odlučimo ući u grad, glad je u gradu te ćemo ondje umrijeti; ako ostanemo ovdje, opet ćemo umrijeti. Hajde! Pobjegnimo i prijeđimo u aramejski tabor: ako nas ostave na životu, živjet ćemo; ako nas ubiju, pa dobro: umrijet ćemo!
2. Kraljevima 7,5U sumračje, ustavši, krenuše odande u aramejski tabor. Stigoše do ruba tabora, i gle - ondje nikoga!
2. Kraljevima 7,6Jer je Jahve učinio te se u taboru aramejskom čula buka kola i konja, buka goleme vojske. I govorili su među sobom: "Eto, kralj Izraela najmio je protiv nas kraljeve hetitske i kraljeve egipatske da krenu protiv nas.
2. Kraljevima 7,7Digli su se i pobjegli u sumraku: ostavili su svoje šatore, konje i magarce, sav tabor kakav bijaše. Pobjegli su da iznesu živu glavu.
2. Kraljevima 7,8Kad su gubavci, dakle, došli do ruba tabora, uvukoše se u jedan šator. Pošto su se najeli i napili, uzeše odande srebro, zlato i haljine pa odoše da ih sakriju. Vratiše se onda pa uđoše u drugi šator: uzeše plijen iz njega te odoše i sakriše ga.
2. Kraljevima 7,9Rekoše tada jedan drugome: "Ne smijemo tako raditi. Današnji je dan pun dobrih vijesti, a mi šutimo. Ako dočekamo jutro, bit ćemo krivi. Zato pođimo! Javimo dvoru novost.
2. Kraljevima 7,10I vratiše se, pozvaše gradsku stražu i javiše: "Otišli smo u tabor aramejski, a ondje nigdje čovjeka ni ljudskoga glasa; samo konji privezani i magarci, a šatori ostavljeni kakvi jesu.
2. Kraljevima 7,11Stražari viknuše i dojaviše u unutrašnjost dvora.
2. Kraljevima 7,12Kralj ustade noću i reče svojim časnicima: "Ja ću vam objasniti što su nam učinili Aramejci. Kako znaju da smo gladni, izišli su iz tabora i sakrili se u polju, misleći: već će oni izići iz grada, a mi ćemo ih žive pohvatati i ući u grad.
2. Kraljevima 7,13A jedan između njegovih časnika odgovori: "Neka se uzme ipak pet od preostalih konja. S njima će biti kao sa svim mnoštvom Izraelovim koje je ovdje preostalo. Pošaljimo ih pa ćemo vidjeti.
2. Kraljevima 7,14I uzeše dva konja kolska i kralj posla ljude za aramejskim taborom govoreći: "Idite, izvidite!
2. Kraljevima 7,15Išli su za njima do Jordana; put bijaše sav prekriven haljinama i stvarima koje su Aramejci pobacali u bijegu. Glasnici se vratiše i obavijestiše kralja.
2. Kraljevima 7,16I narod iziđe i uze pljačkati aramejski tabor: i bijaše mjera finoga brašna za šekel, a dvije mjere ječmenoga za jedan šekel, prema riječi Jahvinoj.
2. Kraljevima 7,17Kralj je postavio na gradska vrata onoga dvorjanika o čiju se ruku oslanjao; a narod ga izgazi na vratima i on umrije, prema riječi što ju je rekao Božji čovjek kad mu kralj bijaše došao.
2. Kraljevima 7,18Dogodilo se kako je čovjek Božji rekao kralju: "Sutra u ovo doba na vratima Samarije bit će dvije mjere ječmenoga brašna za šekel i mjera finoga brašna za šekel.
2. Kraljevima 7,19Dvorjanik je odgovorio Elizeju: "Pa da Jahve načini i okna na nebu, bi li moglo biti što kažeš?" Elizej mu je odgovorio: "Vidjet ćeš svojim očima, ali nećeš jesti.
2. Kraljevima 7,20I doista, tako mu se dogodilo: izgazio ga narod na vratima te on umrije.
2. Kraljevima 7,1Elize odgovori: ” Poslušajte riječ GOSPODOVU: Ovako kaže GOSPOD: Sutra, u isto vrijeme, na vratima Samarije, jedna će sea brašna stajati jedan sikal, a dva sea ječma jedan sikal. “
2. Kraljevima 7,2štitonoša na čiju se ruku oslanjaše kralj uze riječ i reče Božjem čovjeku: ” Čak i da GOSPOD otvori prozore neba, hoće li se ova riječ ispuniti? “
2. Kraljevima 7,3Bijahu na gradskim vratima četvorica *leproznih. Oni govoriše između sebe: ” Zašto ostati ovdje i čekati smrt?
2. Kraljevima 7,4Ako mi kažemo: Uđimo u grad, kako vlada glad, mi ćemo tu i umrijeti. Ako li ostanemo ovdje, mi ćemo jednako umrijeti. Pođimo i pređimo u tabor *Aramejaca; ako li nas ostave u životu, mi ćemo živjeti; ako li nas pogube, umrijet ćemo. “
2. Kraljevima 7,5Oni se digoše pred svitanje da bi se našli u taboru Aramejaca i prokrstariše svim taborom Aramejaca. No, ne bijaše nikog.
2. Kraljevima 7,6GOSPOD bijaše dao čuti u taboru Aramejaca čuti jednu buku kola, buku konja, buku jedne velike postrojbe. Tada Aramejci bijahu rekli jedni drugima: ” Kralj Izraela uzeo je u najam kralja Hitita i kralja Egipta da nas napadnu. “
2. Kraljevima 7,7Oni se bijahu digli i pobjegli u svitanje, ostavljajući šatore, konje, magarce i ostavljajući tabor takvim kakav jest: oni bijahu pobjegli da spase sebi život.
2. Kraljevima 7,8Leprozni, pošto su prokrstarili sav tabor, uđoše pod šatore; jedoše i piše, potom odnesoše srebra, zlata i odjeće koju odoše skriti. Oni se vratiše, uđoše pod jedan drugi šator, odnesoše što se tu nalaziše i odoše to sakriti.
2. Kraljevima 7,9Oni si međusobno rekoše: ” Mi ne činimo kako treba. Ovaj dan je dan dobre vijesti. Ako li mi ništa ne kažemo, a dočekamo svjetlost, mi nećemo izbjeći kažnjavanju. Hajdemo, uđimo u grad i obvijestimo kraljevsku kuću.
2. Kraljevima 7,10Oni dođoše pozvati vratare grada koje obvijestiše, govoreći: ” Mi smo ušli u tabor *Aramejaca i ne bijaše nikog u njemu, ni jednog glasa ljudskog; bijaše samo konja i upregnutih magaraca i napuštenih šatora. “
2. Kraljevima 7,11Vratari pozvaše unutra i obvijestiše kuću kraljevsku.
2. Kraljevima 7,12Kralj se diže noću; on reče svojim slugama: ” Ja ću vas izvijestiti o onom što su Aramejci smislili protiv nas: oni znaju da smo mi izgladnjeli, oni su dakle izišli iz tabora za sakriti se u polju, govoreći: Opsjednuti će izići iz grada, mi ćemo ih žive pohvatati, a mi ćemo ući u njihov grad. “
2. Kraljevima 7,13Jedan od njegovih slugu uze riječ i reče: ” Da se uzme pet od preostalih konja u gradu: bit će s njima kao i od sveg mnoštva Izraelova koje je ostalo u gradu, kao od sveg mnoštva Izraela koje ide k svom kraju. Pošaljimo ih pa ćemo vidjeti! “
2. Kraljevima 7,14Uzeše dvoja kola s njihovim konjima koje kralj posla po tragu vojske Aramejaca, govoreći: ” Idite vidjeti! “
2. Kraljevima 7,15Oni pođoše njihovim tragom sve do Jordana i vidješe da sva cesta bijaše posuta odjećom i predmetima koje Aramejci bijahu pobacali u svojem sunovratnom bijegu. Glasonoše se vratiše izvijestiti kralja o tome.
2. Kraljevima 7,16Tada, puk iziđe i popljačka tabor Aramejaca: bijaše jedna sea brašna za jedan sikal, a dvije seae ječma za jedan sikal prema riječi GOSPODOVOJ.
2. Kraljevima 7,17Kralj bijaše povjerio nadgledanje vrata gradskih štitonoši na čiju ruku se ona oslanjaše; ali, narod ga prignječi uz vrata i on umrije kako to bijaše rekao Božji čovjek. Ovaj to bijaše govorio dok kralj bijaše silazio k njemu.
2. Kraljevima 7,18U stvari, kad Božji čovjek bi govorio kralju, govoreći: ” Dva sea ječma stajat će jedan sikal, sutra, u isto ovo vrijeme, na vratima Samarije “,
2. Kraljevima 7,19štitonoša bijaše uzeo riječ i bijaše rekao Božjem čovjeku: ” čak i da GOSPOD otvori prozore nebeske, hoće li se ova riječ ispuniti? “ A Elize bijaše odgovorio: ” Eh dobro! Ti ćeš to vidjeti svojim vlastitim očima, ali ti ga nećeš jesti. “
2. Kraljevima 7,20Ovo je to što mu se bijaše dogodilo: puk bijaše zgnječio štitonošu uz vrata i on bijaše umro.
2. Carevima 7,1Tada reče Jelisije: čujte riječ Gospodnju: tako veli Gospod: sjutra će u ovo doba biti mjera bijeloga brašna za sikal a dvije mjere ječma za sikal na vratima Samarijskim.
2. Carevima 7,2A vojvoda na kojega se ruku car naslanjaše, odgovori čovjeku Božijemu i reče: da Gospod načini okna na nebu, bi li moglo to biti? A Jelisije reče: eto, ti ćeš vidjeti svojim očima, ali ga nećeš jesti.
2. Carevima 7,3A bijahu na vratima četiri čovjeka gubava, i rekoše jedan drugomu: što sjedimo ovdje da umremo?
2. Carevima 7,4Da rečemo: da uđemo u grad, glad je u gradu, te ćemo umrijeti ondje: a da ostanemo ovdje, opet ćemo umrijeti; nego hajde da uskočimo u oko Sirski: ako nas ostave u životu, ostaćemo u životu, ako li nas pogube, poginućemo.
2. Carevima 7,5I tako ustavši u sumrak pođoše u oko Sirski, i dođoše do kraja okola Sirskoga, i gle, ne bješe nikoga.
2. Carevima 7,6Jer Gospod učini te se u okolu Sirskom ču lupa kola i konja i velike vojske, te rekoše jedan drugomu: eto car je Izrailjev najmio na nas careve Hetejske i careve Misirske da udare na nas.
2. Carevima 7,7Te se podigoše i pobjegoše po mraku ostavivši šatore svoje i konje svoje i magarce svoje i oko kao što je bio, i pobjegoše radi duša svojih.
2. Carevima 7,8Pa kad dođoše gubavci na kraj okola, uđoše u jedan šator, i najedoše se i napiše se, i pokupiše iz njega srebro i zlato i haljine, i otidoše te sakriše. Pa se vratiše i uđoše u drugi šator, pa pokupiše i iz njega, i otidoše te sakriše.
2. Carevima 7,9Tada rekoše među sobom: ne radimo dobro; ovaj je dan dan dobrijeh glasova; a mi šutimo. Ako uščekamo do zore, stignuće nas bezakonje. Zato sada hajde da idemo i javimo domu carevu.
2. Carevima 7,10I tako došavši dozvaše vratara gradskoga i kazaše mu govoreći: idosmo u oko Sirski, i gle, nema nikoga, ni glasa čovječijega; nego konji povezani i magarci povezani, i šatori kako su bili.
2. Carevima 7,11A on dozva ostale vratare, i javiše u dom carev.
2. Carevima 7,12A car ustavši po noći reče slugama svojim: kazaću vam sada šta su nam učinili Sirci. Znadu da gladujemo, zato otidoše iz okola da se sakriju u polju govoreći: kad izidu iz grada, pohvataćemo ih žive i ući ćemo u grad.
2. Carevima 7,13A jedan od sluga njegovijeh odgovori i reče: da uzmemo pet ostalijeh konja što još ima i u gradu; gle, to je sve što je ostalo od mnoštva konja Izrailjskih; to je sve što nije izginulo od mnoštva konja Izrailjskih; da pošljemo da vidimo.
2. Carevima 7,14I uzeše dva konja kolska, koje posla car za vojskom Sirskom, govoreći: idite i vidite.
2. Carevima 7,15I otidoše za njima do Jordana, i gle, po svemu putu bijaše puno haljina i sudova, koje pobacaše Sirci u hitnji. Tada se vratiše poslanici i javiše caru.
2. Carevima 7,16Tada izide narod i razgrabi oko Sirski; i bješe mjera bijeloga brašna za sikal, i dvije mjere ječma za sikal, po riječi Gospodnjoj.
2. Carevima 7,17I car postavi na vrata onoga vojvodu, na kojega se ruku naslanjaše, a narod ga izgazi na vratima, te umrije, po riječi čovjeka Božijega, koju reče kad car k njemu dođe.
2. Carevima 7,18Jer kad čovjek Božji reče caru: dvije mjere ječma za sikal i mjera bijeloga brašna za sikal biće sjutra u ovo doba na vratima Samarijskim,
2. Carevima 7,19A onaj vojvoda odgovori čovjeku Božijemu govoreći: da Gospod načini okna na nebu, bi li moglo biti što kažeš? A Jelisije reče: ti ćeš vidjeti svojim očima, ali ga nećeš jesti.
2. Carevima 7,20I zbi mu se to, jer ga izgazi narod na vratima, te umrije.

Prethodno poglavlje | Sadržaj | Sljedeće poglavlje