Job 14,1 | Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. |
Job 14,2 | K`o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć`. |
Job 14,3 | Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? |
Job 14,4 | Tko će čisto izvuć` iz nečista? Nitko! |
Job 14,5 | Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, |
Job 14,6 | skini s njega pogled da počinut` može, poput najamnika da svoj dan uživa. |
Job 14,7 | Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. |
Job 14,8 | Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, |
Job 14,9 | oćutjevši vodu, ono će propupat` i pustiti grane kao stablo novo. |
Job 14,10 | Al` kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? |
Job 14,11 | Može sva voda iz mora ispariti i presahnut` rijeke, isušit posvema`, |
Job 14,12 | al` čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. |
Job 14,13 | O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dati mi rok kad ćeš me se spomenuti, |
Job 14,14 | - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut` može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. |
Job 14,15 | Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. |
Job 14,16 | A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, |
Job 14,17 | u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. |
Job 14,18 | Vaj! K`o što se jednom uruši planina, k`o što se hridina s mjesta svog odvali, |
Job 14,19 | k`o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. |
Job 14,20 | Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. |
Job 14,21 | Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. |
Job 14,22 | On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života. |