| Job 17,1 | Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari. |
| Job 17,2 | Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu. |
| Job 17,3 | Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari. |
| Job 17,4 | Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu. |
| Job 17,5 | K`o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu, |
| Job 17,6 | narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut` može. |
| Job 17,7 | Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju. |
| Job 17,8 | Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti; |
| Job 17,9 | neporočni će na svom ustrajat` putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više. |
| Job 17,10 | Hajde, svi vi, nećete li opet počet`, ta među vama ja mudra ne nalazim! |
| Job 17,11 | Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se. |
| Job 17,12 | `U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.` |
| Job 17,13 | A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini. |
| Job 17,14 | Dovikujem grobu: `Oče moj rođeni!` a crve pozdravljam: `Mati moja, sestro!` |
| Job 17,15 | Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti? |
| Job 17,16 | Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo? |
