Tražilica


Job 37. poglavlje

Prethodno poglavlje | Sadržaj | Sljedeće poglavlje

Ivan Šarić Jeruzalemska Biblija Tomislav Dretar Daničić-Karadžić
Job 37,1Srce moje dršće od toga; glasno kuca na svojemu mjestu.
Job 37,2Slušaj! Slušaj, kako tutnji grom njegov, kako se ori iz usta njegovih!
Job 37,3Pušta, da sijeva pod čitavim nebom munja njegova do na kraj zemlje.
Job 37,4Za njom riče grom, glasno se ori jaki glas njegov; on ga ne smanjuje; čuje se zov njegov.
Job 37,5Silan je Bog u buri; čini stvari velike mi to ne shvaćamo.
Job 37,6Tada govori snijegu: "Padaj na zemlju!" Tako i daždu i njegovim silnim prolomima oblaka.
Job 37,7Tako prisili ruku svima ljudima na počinak, da svi ljudi upoznaju njegovo djelovanje.
Job 37,8Tada se zvijer uvlači u svoju jamu i poliježe u svojim špiljama.
Job 37,9Tada se prolomi bura iz svojega mjesta, i sa sjevera dođe studen.
Job 37,10Od daha Božjega odveže se led, široke rijeke otisnu se u dolinu.
Job 37,11Ali već svjetlost protjera oblake, i sjajno svjetlo prodre oblake.
Job 37,12I on opet hoda unaokolo, sad ovamo, sad onamo po odluci svojoj, da sve oni izvrše, što im nalaze na zemlji,
Job 37,13Kad ih šalje bilo na kaznu za njegovu zemlju, bilo na dobročinstvo.
Job 37,14Čuj to, Jobe, stani, promatraj djela Božja sjajna!
Job 37,15Znaš li, kako to Bog uredi, da u oblacima zasja svjetlost munje?
Job 37,16Razumiješ h, kako više oblači, čudesna djela Sveznajućega?
Job 37,17Ti, kojemu su haljine odveć tople, kad sjedi zemlja pod južnim vjetrom,
Job 37,18Možeš li razapeti nebo kao on, tvrdo kao saliveno ogledalo?
Job 37,19Daj nauči nas, kako da mu zapovijedamo! Mi smo nemoćni pred mrakom.
Job 37,20Hoće li se on protjerati na moju zapovijed? Zapovjedi li čovjek, kada iščezne?
Job 37,21A sada - ne vidi se svjetlost sunčana, kad sja nad oblacima; tada samo iskoči vjetar i izmete ih:
Job 37,22I zlatna svjetlost zasja od sjevera! Slava pripada strahovito mu Bogu,
Job 37,23Svemoćnomu, kojega nikada ne shvatismo; velik je u moći i u pravu! Nikada se ne savi u pravednom sudu!
Job 37,24Zato ga se imaju bojati ljudi! Na sveznalice sve on ne gleda!
Job 37,1 Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.
Job 37,2Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.
Job 37,3Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -
Job 37,4iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.
Job 37,5Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.
Job 37,6Kad snijegu kaže: `Zasniježi po zemlji!` i pljuskovima: `Zapljuštite silno!`
Job 37,7svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.
Job 37,8U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.
Job 37,9S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.
Job 37,10Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.
Job 37,11I opet vodom puni on oblake, i sijevat` stanu oblaci munjama;
Job 37,12kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.
Job 37,13Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.
Job 37,14Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.
Job 37,15Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?
Job 37,16Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.
Job 37,17Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?
Job 37,18Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?
Job 37,19De naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.
Job 37,20Zar ćeš mu reći: `Hoću govoriti`? Ili na propast vlastitu pristati?
Job 37,21Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?
Job 37,22Sa sjevera k`o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
Job 37,23Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.
Job 37,24Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!
Job 37,1Moje srce također zadrhti i poskoči van sa svog mjesta.
Job 37,2Slušajte, slušajte dakle treperiti njegov glas, i grmljavinui koja izlazi iz njegovih usta.
Job 37,3Od sva nebesa on ga odbija, a njegova munja udara krajeve zemaljske.
Job 37,4Po tome njegovo rikanje odjekne, njegovo veličanstvo zagrmi punim gasom, a on više ne suzdržava munje čim njegov glas se začuo.
Job 37,5Bog grmi punim glasom svoja čuda, on ih čini od veličanstvenosti koje
Job 37,6Kad on kaže snijegu: ` Padaj na zemlju`, kad on otkači svoje pljuskove, pljuskove potopne,
Job 37,7on stavlja pod pečat svačiju ruku da bi ljudi koje je on stvorio bili toga svjesni.
Job 37,8Životinja se vraća u svoju jazbinu i šćućuri se u svom ležištu.
Job 37,9Uragan, on, iziđe iz svoje izbe, i sa sjevercem dođe led.
Job 37,10U dahu Božjem stvori se led i prostranstva vodena se zamrznu.
Job 37,11Po tome lijepo vrijeme odnese oblake i rasprši oblake pune munja.
Job 37,12On je taj koji njih vrti u krugovima da se ispune, prema njegovim nacrtima, sve ono što on njima zapovjedi nad svim svemirom.
Job 37,13Bilo da se radi da obliju ili orose zemlju ili da ju blagoslove, on je taj koji ih odašilja.
Job 37,14Podaj uho ovome, Jobe, zaustavi se i osmotri čuda Božja.
Job 37,15Kad ih Bog smišlja, znaš li ti? Znaš li ti kad on daje sinuti munji u oblaku svom?
Job 37,16Znaš li ti ravnotežu oblaka, čudesnost jednog sigurnog znanja?
Job 37,17Ti čija su odijela pretopla kad zemlja smalakše pod južnim vjetrom,
Job 37,18sudjeluješ li ti u valjanju oblaka, čvrstih kao jedno metalno ogledalo ?
Job 37,19Nauči me ono što bismo mi mogli njemu reći! - tko će ga naći?
Job 37,20Kad ja govorim, treba li se njega o tome obavijestiti? Treba li njemu reći da bi on bio obaviješten?
Job 37,21Iznenada, ne vidi se više svjetlost, ona je zatamnjena oblacima, po tome vjetar je puhnuo i odnio ih.
Job 37,22Sa Sjevera stiže jedno zlatno svjetlo, uokolo Boga, jedan strašan sjaj. 23 To je Moćni kojeg mi ne možemo dosegnuti, vrhovni u svojoj snazi i u on ne ugnjetava onog u kome pravdom obiluje.
Job 37,24To je zašto ga se ljudi boje, ali on ne vodi računa o onima koji sebe drže mudrima.
Jov 37,1I od toga drkće srce moje, i otskače sa svojega mjesta.
Jov 37,2Slušajte dobro gromovni glas njegov i govor što izlazi iz usta njegovijeh.
Jov 37,3Pod sva nebesa pušta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih.
Jov 37,4Za njom riče grom, grmi glasom veličanstva svojega, niti što odgađa kad se čuje glas njegov.
Jov 37,5Divno Bog grmi glasom svojim, čini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti.
Jov 37,6Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome.
Jov 37,7Zapečaćava ruku svakom čovjeku, da pozna sve poslenike svoje.
Jov 37,8Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži.
Jov 37,9S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima.
Jov 37,10Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskaju se.
Jov 37,11I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošću svojom.
Jov 37,12I on se obrće i tamo i amo po volji njegovoj da čini sve što mu zapovjedi po vasiljenoj.
Jov 37,13Čini da se nađe ili za kar ili za zemlju ili za dobročinstvo.
Jov 37,14Čuj to, Jove, stani i gledaj čudesa Božija.
Jov 37,15Znaš li kako ih on uređuje i kako sija svjetlošću iz oblaka svojega?
Jov 37,16Znaš li kako vise oblaci? Znaš li čudesa onoga koji je savršen u svakom znanju?
Jov 37,17Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju s juga?
Jov 37,18Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?
Jov 37,19Nauči nas šta ćemo mu reći; ne možemo od tame govoriti po redu.
Jov 37,20Hoće li mu ko pripovjediti što bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt.
Jov 37,21Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaji na nebu, pošto vjetar prođe i očisti ga;
Jov 37,22Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu strašnija slava.
Jov 37,23Svemoguć je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muči.
Jov 37,24Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudrac.

Prethodno poglavlje | Sadržaj | Sljedeće poglavlje