| Job 14,1 | Čovjek, od žene rođen, kratka je života, sit briga, |
| Job 14,2 | Procvate kao cvijet, uvene, bježi kao sjena i ne ostaje. |
| Job 14,3 | I na takva otvaraš oči svoje i mene još vodiš na sud sa sobom? |
| Job 14,4 | Kako bi mogao iz kruga nečistih doći čist? Nitko! |
| Job 14,5 | Pa kad su točno izmjereni dani njegovi, i broj mjeseca njegovih u tebe je; kad si mu postavio među, preko koje ne može prijeći, |
| Job 14,6 | Onda se odvrati od njega, da počine, dok se ne obraduje danu svojemu kao nadničar! |
| Job 14,7 | Jer za drvo ima nadanja; ako se i posiječe, opet će potjerati, i neće biti bez mladica. |
| Job 14,8 | Ako i ostari u zemlji korijenje njegovo, i u prahu izumre panj njegov, |
| Job 14,9 | Ima li samo vlage, opet napupi i pusti grane kao mlada biljka. |
| Job 14,10 | A umre čovjek, i nema ga više; premine čovjek, gdje je tada? |
| Job 14,11 | Oteče voda iz mora, rijeka opadne usahne: |
| Job 14,12 | Čovjek kad legne, ne diže se više; dok nestane neba, nitko se više ne probudi; iz svojega sna ne prene se nitko. |
| Job 14,13 | O da me hoćeš u podzemnom svijetu skriti i skloniti me, dok se ne slegne gnjev tvoj; i da mi dadneš rok i onda me se spomeneš! |
| Job 14,14 | Je li umro čovjek, hoće li opet živjeti? Sve dane svoje službe čekao bih, dok mi dođe izmjena. |
| Job 14,15 | Ti me pozovi, i ja ću se odazvati; djelo ruku svojih neka bi ti poželio! |
| Job 14,16 | Jer tada ćeš brojiti korake moje, na moj grijeh da ne bi onda pazio! |
| Job 14,17 | Zapečaćen bi u vreći bio prijestup moj, i ti bi mi oprostio krivnju zlodjela mojih. |
| Job 14,18 | Ali kao što gora padne i raspadne se, i kao što se hridina odvali s mjesta svojega; |
| Job 14,19 | Kao što voda troši kamenje, i povodanj odnosi prah zemaljski, tako ti nadanje čovječje obraćaš u ništa. |
| Job 14,20 | Činiš jednako silu na njemu, i on odlazi; iznakaziš mu lice, i onda ga otpustiš. |
| Job 14,21 | Budu li djeca njegova u časti, on ne zna za to; budu li u sramoti, on ne pazi na njih. |
| Job 14,22 | On samo osjeća muku tijela svojega, i duša njegova tuguje u njemu. |
